Vrsni doktor otvorio dušu: Najteži posao mi je bila obdukcija tijela osmoro djece

13.11.2024. | 07:17

Doktor Dražen Damjanjuk, specijalista sudske medicine iz Trebinja, odavno je u svojoj struci nadmašio okvire trebinjske bolnice, jer u cijeloj regiji Hercegovine, računajući i onaj dio koji pripada Federaciji BiH, sve obdukcije i forenzička pitanja rješava uglavnom on.

Do sada je obavio na stotine obdukcija kojima ni sam ne zna tačan broj, ali je on, kako tvrdi, zasigurno četvorocifren.

“Ja sam već za vrijeme četiri godine specijalizacije imao više od četiri stotine obdukcija, a u posljednjih 12 godina, otkako radim i za kantonalna tužilaštva, za Mostar, Konjic, Široki Brijeg, kao i Okružno javno tužilaštvo Trebinje, godišnje otprilike obdukujem oko 70 leševa, dakle, taj broj sigurno je preko 1.000”, kaže Damjanjuk, pišu Nezavisne.

Kaže da je samo u vrijeme specijalizacije sudske medicine na Institutu za sudsku medicinu u Beogradu vidio preko 5.000 leševa. Prisustvovao je mnogim obdukcijama, bio je svjedok obdukovanja u vrijeme “zemunskog klana”, ubistva premijera Srbije dr Zorana Đinđića, učeći od najvećih stručnjaka sudske medicine, profesora Savića, Dunjića i Aleksandrića.

Iako je u svome poslu već odavno stekao rutinu, kaže da mu je najteži posao bila obdukcija osmoro djece iz Posušja, ugušenih u vikendicama za doček Nove godine, a onda i jablanička tragedija, gdje su sve žrtve stradale ne od utapanja, već od blata, jer je u obdukciji kod svake žrtve pronašao grkljane pune blata.

“Jablaničke žrtve sigurno su umirale u velikim mukama i to sigurno nije lako raditi, ali ova djeca iz Posušja su ipak najtužniji prizor, u kome sam prvo pomislio na masovno ubistvo, pa na droge, pa kada sam sve to još u autu, vozeći se prema Posušju, eliminisao, pomislio sam na trovanje karbonmonoksidom, naročito kada se zna da su koristili agregat”, kaže dr Damjanjuk.

Iako zvuči pomalo čudno, on je u svome poslu nailazio i na srećne momente, a oni se uglavnom odnose na činjenicu da je u svojoj praksi pomagao ljudima da pronađu zemne ostatke svojih najmilijih za kojim su nerijetko i decenijama tragali.

Takav jedan slučaj je imao i nedavno, kada je nakon sedam i po decenija identifikovao kosti dvojice Bilećana koje je strijeljala Udba i nikada se o tome više nije znalo ništa, osim da su bačeni u neku jamu, a slučaj je htio da je speleolozi otkriju nakon 75 godina i u njoj pronađu kosti.

“To su takođe vrlo emotivni momenti kada unuk, koga je otac zakleo da ne odustane od traganja za djedovim kostima, otkrije da se njegova DNK podudari sa onom uzetom iz zemnih ostataka iz jame, ili slučaj iz Trebinja, kod žrtava Pridvoračke jame, gdje su ustaše pobacale ugledne Srbe, pa ih porodice kasnije sahranile na mjesto u groblju za koje se znalo da je tu, ali se nije znalo ko bi tu sve mogao biti”, prisjeća se Damjanjuk.

O tome kako je odabrao ovaj poziv kaže da se i za to studenti pripremaju tokom osnovnih studija, a onda se tokom stažiranja i neophodne prakse u medicinskoj nauci prosto neke stvari iskristališu, pa se i on kao mlad ljekar, koji je najprije radio u Službi hitne pomoći, pa Službi porodične medicine, odlučio za sudsku medicinu.

Kaže da preciznim i fokusiranim radom može utvrditi i uzrok smrti, ali i ustanoviti i bolesti od kojih je čovjek, dok je bio živ, bolovao.

“Radi se spoljašnji i unutrašnji pregled tijela, svi organi se pregledaju i mogu se ustanoviti mnoge njihove ranije anomalije, ali isto tako se ti svi organi vrate u tijelo koje se uredno zašije, tako da na taj način možemo saznati više iz obdukcije leša nego nekada iz razgovora sa živim pacijentom, samo je u ovom slučaju, nažalost, kasno”, dodaje on.

Žao mu je što nema nekoga od mlađih kolega sa kojim bi sarađivao i kojem bi razbio tabue u vezi sa sudskom medicinom, koja, osim što traži da budete individualac, traži i maštovitost u poslu, a nedostaci koje ona nosi sa sobom mogu se kompenzovati na različite načine, gdje on lično najviše voli putovati i upoznavati se sa različitim ljudima i civilizacijama.