Zašto se Meša Selimović izjašnjavao kao Srbin? “Pripadam srpskoj literaturi”

12.07.2024. | 14:54

“Zašto se vi Mehmede, od oca Alije i majke Paše izjašnjavate kao Srbin”: Mešin odgovor je izazvao muk u sali u Zagrebu.

Usred Zagreba su mu postavili ovo pitanje a njegov odgovor ih je ućutkao sve.

“Zašto se vi Mehmede, od oca Alije i majke Paše izjašnjavate kao Srbin”: Mešin odgovor je izazvao muk u sali u Zagrebu

”Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”, jedan je od poznatih citata iz djela Tvrđava velikan srpske književnosti Mehmed Meša Selimović, koji je preminuo na današnji dan 1982. godine.

Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Potom se 1930. godine upisao na studijsku grupu srpsko-hrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine je radio kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.

“Bosna ga nikada nije prihvatila zbog toga što se nije htio saviti, što je bio svoj,” izjavila je jednom prilikom Mešina supruga, vedra i samosvjesna žena, ćerka generala Kraljevine Jugoslavije. Bila je odana Meši i njegovom stvaralaštvu, umjela je da jasno kaže i pokaže da je spremna da s njim ide i na kraj svijeta. Njeno je ime Daroslava Darka Božić. Valjda će zbog nje Meša napisati „Ko promaši ljubav, promašio je život“.

Meša se toliko zaljubio u Daru da je bio slijep i gluv za sve drugo, jer je znao da je ona za njega – dar od Boga.

Njihov odlazak iz Sarajeva nikog nije uzbudio. Čak je nešto kasnije, nedjeljnik „Svijet“ napisao – Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića. To su dvojica fudbalera koji su iz FK Sarajeva prešli u Crvenu zvezdu, za koju je i sam Meša navijao, prenosi Balkanpress.com

Nije uvijek riječ o pobjedi, nekad je cilj da preokreneš neuspjeh i postaneš inspiracija

Jednom prilikom, na zagrebačkom Književnom kutku, Meši Selimoviću je od strane organizatora postavljemo pitanje od kog se očekivalo da će od Meše izdejstvovati neku vrstu provokacije – Zašto se vi Mehmede Selimoviću, od oca Alije i majke Paše osjećate kao Srbin?

Njegov staložen odgovor koji je uslijedio bez razmišljanja utišao je cijelu salu – “Do 1941. sam se osjećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to.”

O Mešinom porijeklu

Mnogo se spekulisalo i o njegovom porijeklu. U vezi sa svojim nacionalnim opredjeljenjem — srpstvom, Selimović je jednom prilikom rekao: “Srbin je slavno biti, ali i skupo!” U testamentalnom pismu Selimović je konačno sve razjasnio.

“Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.

Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom”, istakao je Meša, a njegove reči objavio je Dobrica Ćosić u svojoj knjizi “Prijatelji”.

Šefkija Selimović je bio šef komande tuzlanskog kraja kome su ustaše poharale i popalile kuću i okućnicu. Negde pred kraj 1944. saznao je da mu je, pukom srećom, žena preživjela koncentracioni logor i da treba da se vrati u Tuzlu. Na brzinu popravljene prazne sobe trebalo je pretvoriti u dom, pa Šefkija uzima iz Glavnog magacina krevet, orman, sto, stolicu i par neohodnih sitnica. To je bio neoprostiv grijjeh, upravo zbog činjenice da je partizan i da potiče iz porodice gde su dva brata komunisti i borci.

Strijeljan je u zoru, nevin, žrtvovan slijepoj ideologiji koja nije imala razumijevanja za radost čovjeka kome se vraća žena iz ustaškog pakla i kojoj želi da stvori kakav-takav dom.

Najstrašnije od svega je držanje trećeg brata – Tevfika, partizanskog komandanta i moćne figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, koji nije htio da se uključi i interveniše za brata.

Meša nikada nije oprostio Partiji ubistvo Šefkije, ali ni bratu ravnodušnost i nezauzimanje za očigledno nevinog čovjeka. Nikada nije prestao ni da traga za njegovim grobom, ostalo je nepoznato gdje je sahranjen, što je bila kazna predviđena za najveće zlikovce.

Mnogo kasnije, iz ove tuge i pobune protiv najcrnjeg jednoumlja, nastalo je njegovo remek-djelo, “Derviš i smrt”. Omaž i izvinjenje bratu koji je svoje poslednje riječi zapisao na cedulji koja je Meši tajno doturena: “Brate, nisam kriv”.

Ljubavni život

Njegova prva žena bila je Desa Đorđić, profesorka fiskulture u tuzlanskoj Gimnaziji. Oni koji su je poznavali kažu da je bila visoka, vitka, okretna, žustra, ali i razmažena žena naviknuta da sve dobije. Sa Mešom je dobila ćerku Slobodanku.

Međutim, kada je Meša u Beogradu sreo Daroslavu Božić, ćerku oficira kraljeve vojske, bespovratno se zaljubio u nju. Osjetio je da je ona za njega – dar od Boga.

Sa druge strane, Desa je toliko zamrzila Darku da ju je žigosala kao preljubnicu, brakolomku, razaračicu doma, nemoralnu ženu. Njena ljubomora je bila toliko jaka da je Meša morao da izađe pred sud svoje partije da se opravda i objasni.

“Zašto si ostavio ženu i ćerku?”, bilo je pitanje koje su mu postavljali na svakom koraku.

Predloženo je da se kazni strogim ukorom, ali ga je Komitet saveznih ministarstava kaznio isključenjem, zbog neiskrenosti prema partiji i kršenja partijskog morala. Naime, neko ko je iz partizanske porodice, prikladno oženjen ženom takođe partizanskog opredjeljenja, nije smio da pomisli da, kao neki nemoralni buržuj, ima ljubavnicu, i to ćerku kraljevog oficira!

Ovo je bio veoma bolan momenat za Mešu, kome je partija surovo i nepravedno oduzela rođenog brata. Tako se njegova partija, kojoj se iz ideala o ravnopravnosti i istinskom vrednovanju čovjeka davno pridružio, ponovo ogriješila i pokušala da mu istrgne i drugu ljubav, onu prema ženi.

Nije se dao Meša slomiti ni izdajom dojučerašnjih saboraca, ni nedostojnim bježanjem nekadašnjih prijatelja, ni bijedom, surovom bijedom koju su on i Darka upoznali braneći jedno drugo.

Par je dobio dvije ćerke i narednih 20 godina proveo u borbi za svoju ljubav. Svi su ih ignorisali, odbacili i prezreli. Meši je najteže palo odbacivanje kolega:

“Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen? Nisam zaklan? Nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite?”, opisao je svoje stanje u “Tvrđavi”.

Kako je umro?

U beogradskoj Jovanovoj ulici 11. jula 1982. godine preminuo je Mehmed Meša Selimović. Imao je je 72 godine kada je mirno usnuo dok je na televiziji gledao prenos finalne fudbalske utakmice Svjetskog prvenstva.

Bilo je tačno 22h, a dugo nakon što je otišao pored njegovog nepokretnog tijela sjedila je njegova Darka – žena zbog koje je vruhedelo rizikovati sve, što je Meša i uradio.

Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana, a zvaničn organi SR Bosne i Hercegovine su nakon njegove smrti tražili da se Mešini ostaci prebace u Sarajevo i da tamo budu pokopani, ali do toga nikad nije došlo, prenosi Kurir.