Živi mrtvac ili pokojnik koji hoda! Dramatična ispovijest Boška iz ovog dijela Srpske

18.07.2024. | 08:07

Među gomilom medicinskih nalaza, dijagnoza, uputnica, bolničkih otpusnica, hrpom lijekova i komisijskih rješenja, Boško Gvozdić iz Razboja kod Srpca čuva sprovodnicu leša i uputnicu za obdukciju.

Prema tom dokumentu broj 173/10, koji je 19. februara 1995. godine izdao Kliničko-medicinski centar Banjaluka, vojni rezervista Boško Gvozdić umro je 18. februara iste godine u 10 časova i pet minuta. U knjigu umrlih zaveden je pod brojem 1020.

“Prema tome, ja sam živi mrtvac ili pokojnik koji hoda. Nisam umro, a bio sam na putu. Prerano su me otpisali. Sudbina je odredila drugačije, a Bog se smilovao. Zato sam, kao što se možete uvjeriti, živ i relativno zdrav, mada je i to sasvim promjenljivo”, dočekao je Boško sa osmijehom, raspoložen i spreman na šalu.

Takav je, kaže. Vedar duh i optimizam, zbog porodice, a ponajviše unuka Gavrila, daju mu snagu. U rat je otišao 19. septembra 1992. godine. Imao je tada 25 godina. Posljednje ratne godine zadesio se u Brodu. Bio je vojni policajac u Inžinjerijskoj jedinici Prvog krajiškog korpusa.

“Početkom februara 1995. godine dobio sam dopust kući na pet dana. Kod kuće osjećao sam se loše. Tražila mi se voda, žednio sam preko svake granice. Za 24 sata pio sam 30 litara vode. Pio sam iz galona od pet litara, nisam mogao dočekati da mi supruga naspe čašu. Imali smo malo dijete, ona nema vremena mene stalno opsluživati i pojiti”, priča Boško hronološki, sve po redu, šta je prethodilo dokumentu koji drži u ruci.

Shvatio je, kaže, da mu se dobro ne piše. Ipak, vratio se u jedinicu, požalio vojnom ljekaru na zdravstveni problem i odatle je upućen na liječenje u Banjaluku.

“Petnaestak dana tražio sam lijeka i ljekare. Neki pukovnik u VMC-u, kojem sam ime zaboravio, rekao mi je da je to šećer u krvi. Uradili su test koji je pokazao 28. Odmah sam prebačen u Klinički centar na liječenje”, sjeća se Gvozdić svakog detalja u ispovijesti za “Nezavisne novine“.

“Bila je opšta gužva u Kliničkom centru. Mnogo ranjenih vojnika i bolesnog naroda. Hodnikom se nije moglo proći. Našli su mi ćebe i smješten sam u hodniku. Na vojničkom ćebetu. Drugog dana dobio sam krevet, a treći dan sobu. Neku malu, trokrevetnu. U sobi su bili Đumić, vojnik, izbjeglica iz Drvara čije ime sam zaboravio, i bokser Radovan Bisić iz Banjaluke. On je bio veliki šampion. Banulo je nekoliko ljekara, nešto im nejasno, čudno kod mene. Vade mi krv, analiziraju, komentarišu. Prikopčavaju infuziju. Pitam medicinsku sestru šta je problem. Kaže: ‘Ne smijem reći.’ Međutim, shvatio sam sve vidjevši svoj nalaz. Tog momenta, kada su ljekari došli u sobu, imao sam šećer u krvi 48,2”, priča Gvozdić.

Njegova životna bitka, posljednje ratne godine, tek je počela. Bio je snažan, vitalan, bavio se sportom, igrao fudbal. Kasnije se ispostavilo da je to bilo presudno da preživi.

“Osjećao sam se dobro do trenutka kada me Bisić pozvao da odigramo partiju karata. ‘Hoćemo li poigrati’, upitao me. ‘Hoću’, odgovorio sam. Ustao sam, pošao po karte koje su bile na stolu. Uhvatio sam se za krevet. Od tada se ničega ne sjećam. Vjerovatno sam pao. Mrak. Prekid svega.”

Šta se dalje desilo, Boško ne zna, ne sjeća se. Radovan Bisić mu je kasnije nakon oporavka tvrdio da je od njegovog pada pored kreveta, dolaska ljekara i medicinske sestre, koji su ga odvezli iz sobe, do povratka prošlo devet dana.

Izvjesno je, na osnovu medicinske dokumentacije, da je 18. februara proglašen mrtvim, prebačen u mrtvačnicu, a dan kasnije zatražena je obdukcija. Taj dio njegove ispovijesti je veoma dramatičan.

“Probudio sam se, došao svijesti na ledenoj ploči, činilo mi se da je kamen, tako nešto. Samo u gaćama. Ničeg drugog od garderobe nije bilo na meni. Užasno mi je bilo hladno. Vidio sam na palcu noge broj dva, na papiru zalijepljen. Nisam mogao odlijepiti taj broj, a pokušavao sam. U tim trenucima u podsvijesti shvatio sam da je rat. Pomislih, vjerovatno sam zarobljen pa me muče. Ne mogu se izbaviti, ni pobjeći. Bio sam fizički slab. Tokom 21 dana u bolnici smršao sam 28 kilograma”, priča Boško sredinom jula 2024. godine, dok vani vrelina prži, kao da čita filmski scenario.

“Otvaraju se vrata, u toj polumračnoj prostoriji, gdje je prigušeno svjetlo. Ulaze dvoje ili troje u bijelim mantilima i još dvije osobe u vojnoj uniformi. Jedan vojnik nosi svesku i pita: ‘Gdje je Gvozdić Boško, ko je Gvozdić Boško?’ ‘Broj dva’, reče žena u bijelom mantilu. Već sam vidio da je na mome prstu taj broj, dva. I oni su pogledali bolje, približili se. Ležao sam na strani, na boku. Zagledaše me bolje. Vidjeli su da trepćem. U tom momentu munjevito pobjegoše, za sekundu su nestali. Opet ne znam šta se dešava”, opisuje svaki trenutak kao da iznova preživljava svoju životnu dramu.

“Ostao je kod mene samo jedan, uniformisani, očito vojnik. On mi je prišao i pita: ‘Da li si ti Boško Gvozdić?’ Ja, kao zarobljenik, to mi je u glavi, neću da sarađujem sa njim. Ćutim. Pravim se mrtav. Sjećam se pričanja da su tako neki zarobljenici u Drugom svjetskom ratu preživjeli, praveći se da su mrtvi, pa preživjeli, izvukli se kasnije. U glavi mi da sam i ja u takvoj neprilici i da ću se na isti način izvući. Nekoliko puta vojnik je ponovio: ‘Čuješ šta te pitam, da li si ti Gvozdić Boško?’ I dalje se ne javljam. Kada je prišao na pola metra, kaže: Čuješ opet šta te pitam, odgovori.’ Tada sam vidio na njemu oznaku Vojske Republike Srpske i odgovorio da jesam.

Kako sam to kazao, on je zatvorio svesku i otišao. Žurno, ne osvrćući se. Opet sam ostao sam, okružen mrtvacima, poginulim vojnicima. Poslije pet do deset minuta stigla su dvojica. Ne znam ko su ni šta su. Kažu: ‘Ustaj.’ Rekoh da ne mogu. ‘Pa ustaj da te vodimo na odjel.’ ‘Ne mogu’, ponovio sam. Uhvatili su me ispod ruku i ramena i odvukli uz stepenište, a moje noge su nekontrolisano mlatarale. I tu sam zaradio povrede. Bio sam raskrvavljenih nogu”, prepričava Boško događaj od prije 29 godina. Sjeća se kao da je to bilo sasvim skoro.

Ponovni susret sa Đumićem i Bisićem u bolničkoj sobi za njega je bio veoma srdačan, dirljiv. U nevjerici, zagrlili su ga, poljubili. Do njih je stigla vijest da je Boško umro, a sada, kao da je vaskrsao, opet je među njima, na istom krevetu. Srećom, kaže, takva vijest, nije stigla do njegove porodice u Razboju.

“Posebno Radovan se meni obradovao. Grlio me, ljubio, skakao od sreće. Meni nije bilo jasno otkud tolika erupcija, kao da je osvojio važnu titulu u boksu, pobijedio na svjetskom prvenstvu. Stigle su medicinske sestre i ljekari, opet mi priključili infuziju, previli rane. Ćutim, pokušavam se pribrati, posložiti dane i događaje u neki logičan raspored. Radovan sjeo pored mene na krevet. Pita me gdje sam bio, kažem da ne znam. Poslije, kada su me zbrinuli, među medicinskom dokumentacijom, bio je ovaj dokument, smrtni list. Kada sam pročitao, tada mi je sve bilo jasno.”

Gvozdić je svoju smrtovnicu sakrio ispod bolničkog jastuka. Čuva je i sada.

“Hoću da imam za uspomenu, da znam kada sam umro. Da mogu pokazati djeci i unučadima. Komšijama. Ipak, razumijem bolničare, i ne krivim ih. To je bilo teško vrijeme, stizalo mnogo ranjenih i bolesnih, mrtvih ljudi, vojnika, izbjeglica, civila, djece… Rat je to.”

Tako, mnogo godina kasnije, govori nam Boško Gvozdić. Na VMA u Beogradu, dodaje, ustanovljeno je da je povišen šećer u krvi uzrokovan stresom.

Kolekcija bolničkih otpusnica

U ratu i poslije toga, nakon oporavka i izlaska iz bolnice, snašle su ga mnoge nedaće, ali se svaki put izborio, pobijedio.

“Na lijevo oko ne vidim, a na desnom imam 30 odsto vida. Pokušavao sam u više klinika ublažiti ovaj problem, ali nisam uspio. Upućen sam u Kalugu, u Rusiju, ali ne želim ići više bilo gdje. Niti imam novca ni volje, ni snage. Nakupio sam 180 bolničkih otpusnica. Velika i nesvakidašnja kolekcija. Dosta mi je svega”, kaže heroj ove priče. Nedavno je polomio nogu na šest mjesta. I oporavio se.

“Pao sam sa tavana. Dugo se oporavljao i liječio. Bio u gipsu, sa fiksatorima. Poslije toga ni stopala mi više nisu ista. Za desnu nogu, koju sam polomio, potrebna je obuća broj 47, a za lijevu 43. Neko vrijeme kupovao sve po dva para, ali zbog skromne invalidnine od 296 KM ne mogu isfinansirati obuću. Kupujem broj 45 ili 46, jedna potijesna, malo je razgazim, a druga malo klapa. Šta ću. Ne mogu drugačije”, objašnjava Boško Gvozdić svoje nedaće.

Uz to, za sebe kaže da je od gvožđa, ali da ga šećer konstantno topi.

Unuk Gavrilo i fudbalska lopta

Svoj svijet dobrote, vrelo sa kojeg se poji snagom, voljom za životom pronašao je u porodičnom zagrljaju, razumijevanju i ljubavi.

“Unuk Gavrilo me preporodio, unučica stiže uskoro. Imam podršku i razumijevanje supruge Dragane, sina Vladimira, snahe Mile. Oni mi daju snagu. Volim sport. Trener sam fudbalskog kluba u svom selu. Nisam za to sposoban, ali je moja ljubav prema sportu velika, a podrška fudbalera nemjerljiva. Sa klupe ne vidim kada moja ili protivnička ekipa postigne gol. Htio bih da odem, ali omladina, među kojima je i moj sin, žele da budem sa njima”, opisuje Boško porodičnu i fudbalsku idilu. Zato je, kaže, uvijek raspoložen. Fudbal je aktivno igrao od šesnaeste u “Poletu” iz Broda i BSK-u iz Slavonskog Broda. Želi da jednog dana za fudbalskom loptom potrči i unuk Gavrilo, da se ne prekine sportska priča među Gvozdićima.